ADAPTACIJA DJETETA NA VRTIĆ/PREDŠKOLSKU USTANOVU
Adaptacija djeteta na vrtić se ponekad više tiče roditelja nego same djece koja trebaju da
krenu u predškolsku ustanovu. Sama adaptacija predstavlja period prilagođavanja na novu
okolinu, odgajateljice, učiteljice, drugare, raspored i strukturu dana te odvajanje od roditelja.
Prva stvar koju treba razmotriti jeste odluka da dijete pohađa predškolsku ustanovu koju donesu
roditelji. Vrlo bitna stvar u tome je da roditelji tu odluku donesu iz najbolje namjere prema
djetetu i da sami shvate kako će djetetu u takvoj ustanovi biti lijepo i da će mu se zadovoljiti sve
bazične potrebe od onih fizioloških pa do potrebe za pripadanjem, ljubavlju i poštovanjem.
Sljedeća stvar koja se također nalazi u žarištu rasprave o adaptaciji djeteta na vrtić jeste
vrijeme polaska u vrtić i da li postoji idealan uzrast za upis djeteta u predškolsku ustanovu.
Odgovor je jednostavan; idealan uzrast ne postoji. Nema pravila da će se beba koja je u vrtić
krenula sa već sedam mjeseci bolje naviknuti na vrtić od djeteta koje ima tri godine. Idealno
vrijeme za pohađanje predškolske ustanove je ono koje se zbog posla ili obaveza samo nametne i
ono koje nastane nakon odluke o upisivanju djeteta. Ono što pomaže da to vrijeme postane
idealnim je priprema roditelja i djece na čitav taj proces. Roditelji se pripremaju psihički na
činjenicu da moraju nepoznatim osobama povjeriti njihovo najvrijednije i to na najmanje šest sati
dnevno. Noć prije polaska djeteta u vrtić ne spavaju, a naredni dan provedu kao na iglama, dok
ne čuju povratne informacije o svom djetetu pa im spadne teret sa srca. Ono što olakšava dječiju
pripremu na vrtić je razgovor o tome koji može započeti i prije upisa djeteta u predškolsku
ustanovu. Prolazeći kraj nekog vrtića, djetetu se može pričati o tome šta se u vrtiću radi, kakav je
to koncept, pa se i samo dijete može zainteresovati. Djeca uzrasta od dvije i po godine i više
imaju mogućnost da razumiju zašto trebaju i moraju ići u vrtić, ako se pronađe pravi način da im
se objasni. Važna je stvar da roditelji razumiju da su i svi uposlenici predškolskih ustanova na
raspolaganju i da se posebna pažnja daje periodu adaptacije djeteta.
Sljedeća važna stvar su emocije, konkretno emocije djeteta. Od prvog dana rođenja dijete
komunicira najviše kroz plakanje. Tako nam daje do znanja da je gladno, žedno, pospano, da ga
treba presvući ili da ga nešto boli. Na taj način, od prvih dana života dijete uči da ako zaplače,
dobit će što treba i što želi. Roditelji se često čude pojavi zašto dijete plače kada vidi roditelje
nakon dana provedenog u vrtiću i odmah pomisle da nešto nije bilo uredu. Djeca plaču jer tako
izražavaju svoje emocije, pa tako nakon dana u vrtiću požele roditelje i kada ih vide i krenu im u
naručje, zaplaču. To je samo način da pokažu da su im nedostajali i da im je na svojstven način
drago što ih vide.
Na kraju se treba reći da ne postoji savršen recept koji uključuje uzrast, period i način
adaptacije djeteta na vrtić. Ono što je bitno jeste priprema roditelja i djece, informisanje roditelja
i najviše od svega- strpljenje. Strpljenje je potrebno kako se nakon pet dana dječijeg negodovanja
ne bi odustalo i na taj način se djetetu ne bi dala prilika da se uklopi. Strpljenje treba da se
prebrode periodi plakanja nakon jutarnjeg odvajanja djeteta od roditelja. Strpljenje je potrebno
da se odgajateljicama u vrtiću da prilika da rade sa djetetom i pokažu šta se sve u vrtiću uči i
radi. Strpljenje je potrebno kako bi se i roditelji i djeca navikli.
Broj online korisnika: 1
Broj jedinstvenih posjeta: 17133
Ukupno pregleda: 115586