DJEČIJA ANKSIOZNOST

            Anksioznost se opisuje kao neodređeni osjećaj straha koji djeluje na misli i doživljaje u tijelu. Manifestuje se u vidu tjelesnih simptoma (bolova u stomaku, glavobolji, lupanja srca, znojenja), bez organske osnove. Očituje se i u vidu povlačenja, zatvaranja u sebe, osjećaja napetosti i zabrinutost. Postoje situacije u kojima je određena doza anksioznosti normalna i prosječna za doživjeti, kao što su polazak u vrtić, prvi dan škole, nervoza pred javni nastup ili pričanje sa nepoznatim osobama. Međutim, kod neke djece, a i kod odraslih, postoji stalni osjećaj straha i napetosti u stresnim situacijama. Anksioznost se od straha razlikuje po tome što strah ima direktan objekat na koji je usmjeren (mrak, insekti, visina, igla), a anksioznost skoro da obuhvata sve situacije u kojima se dijete nalazi. Anksioznost može uticati na svakodnevno funkcionisanje djece, na način da ih zamrzne u djelovanju, da djeca počnu mucati, odbijaju govoriti, učestvovati u aktivnostima ili ispoljavati tjelesne simptome prije odlaska u vrtić ili školu.

            Anksioznost se u današnjem, modernom, dobu susreće kod jako puno djece, adolescenata i odraslih, pa kao takva nije skroz nepoznata širim masama. Međutim, problem nastane kada se sa takvom pojavom suočimo, a ne znamo kako reagovati. Na početku, bitno je razmisliti o vanjskim uzrocima anksioznosti, tzv. stvarnim uzrocima (nasilje u školi ili porodici, neprihvaćenost od strane vršnjaka). Kada su takvi uzroci u pitanju, treba poduzeti mjere zaštite kroz saradnju sa ustanovom koju dijete pohađa. Sve predškolske i školske ustanove imaju nultu toleranciju na nasilje bilo kakve vrste! Poznata je činjenica da djeca uče po modelu, barem u ranom djetinjstvu, što znači da oponašaju roditelje, vršnjake, osobe u bliskoj okolini. Ukoliko dijete odrasta sa anksioznim roditeljem koji izražava pretjerane reakcije brige, uznemirenosti, panike i straha, dijete će poprimiti takve osobine, jer će smatrati da se u određenim situacijama tako i treba ponašati. Stoga, dijetetu treba pomoći da se umiri. Roditelj najbolje zna šta njegovo dijete umiri, te mu može pomoći da odabere način smirivanja npr., kroz razgovor, odvraćanje pažnje, promjenu aktivnosti ili zagrljaj i utjehu.

            Dobra vijesti je da anksioznost kod djece može prestati, djeca je mogu prevazići uz adekvatnu pomoć, utjehu i strategije rješavanja problema. Doživljavajući i ispoljavajući anksioznost djeca se, također, uče ispoljavati i regulisati svoje emocije. U trenucima prevelike brige, djetetu je potrebna podrška, potvrda da ga se čuje i uvažava njegov doživljaj situacije. Bitno je razumijevanje situacije spustiti na djetetov nivo i objasniti mu pojmovima koje je ono do tada usvojilo i koje razumije. Osjećaj ''gubitka kontrole nad situacijom'' dijete može doživjeti kao osjećaj pada u snu ili kada krene da padne ljuljajući se u stolici pa se u zadnjem trenu zadrži. Djetetu također pomaže i to da mu se potvrdi da je ono što on osjeća normalno, pogotovo u novim situacijama ili situacijama koje iziskuju dokazivanje, u kojima se očekuje uspjeh i dobro izvođenje. Tu dolazimo do bitnog navoda, a to je da od djeteta trebamo imati realna očekivanja. Djeca koja odrastaju u domu gdje se perfekcionizam i natprosječan uspjeh potiču imaju veće šanse da razviju i ispoljavaju anksioznost, pogotovo u situacijama kada ne mogu odraditi nešto savršeno.

            Iako je anksioznost u djetinjstvu često prolazno stanje, kod jednog broja djece će se ona održati i u odraslom dobu. Kako bi se prevenirao ili ublažio razvoj anksioznih poremećaja u odraslom dobu, bitno je da ovo stanje prepoznamo i tretiramo što prije. Dobra intervencija u tretmanu anksioznosti se odnosi na mijenjanje misli koja utiču na određeno ponašanje, te se upravo takav tretman pokazao kao najuspješniji jer su djeca posebno otvorena za nova razmišljanja, djelovanja i načine gledanja situacije.