DJEČIJI INAT I PRKOS

            Kada bi pitali roditelja koja je omiljena riječ njihove djece, zasigurno bi kao odgovor dobili riječ ''Ne''. U dobi od 2 do 4 godine (mada i do polaska u školu) djeca se nalaze u takozvanoj fazi inata i prkosa. Ono što roditelje ne treba da zabrinjava jeste kako se ta faza pojavila, nego im treba dati do znanja da je faza inata i prkosa nastala kao rezultat dotadašnjeg zdravog socio-emocionalnog razvoja djeteta. To znači da se dijete osjećalo sigurno u svojoj okolini, sa roditeljima, užom rodbinom i vršnjacima te sada testira granice i želi postati neovisno. Zato na svaki roditeljev zahtjev prvo odgovori sa ''ne'', čak i ako je to nešto što bi dijete rado uradilo. Međutim, iako je divno za čuti da dijete prati normalnu krivulju razvoja i osjeća se sigurno sa roditeljima jer mu zadovoljavaju sve potrebe, pomalo je (nekad i malo više) neugodno, iritantno i iscrpljujuće nositi se sa dječijim ispadima bijesa u situacijama u kojima se to ne očekuje. Djeca dok stanu na svoje noge i prohodaju, žele sve sami. Spoznali su da ih se više ne mora nositi, nego da do cilja mogu stići sami. Nekada je cilj kojem dijete stremi opasan, na primjer dijete želi da istraži utičnice, vreo šporet, peglu, otvara ladice i igra se sa escajgom. Već tu roditeljsko ''ne'' na takve stvari stvara otpor, inat i prkos i rezultira bacanjem na pod, neutješnim plakanjem ili tantrumom.

            Zamislimo situaciju u kojoj imamo trogodišnju djevojčicu koju majka sprema za vrtić gdje je treba odvesti prije posla. Na vrijeme su se probudile, međutim djevojčica ne želi obući tu majicu i helanke koje je majka pripremila, nego želi svoju novu haljinu iako vremenske prilike to ne dozvoljavaju. Majka par puta govori djevojčici da to mora i treba obući, napolju pada kiša i puše vjetar, preko će obući novu jaknu i gumene čizmice, ali djevojčica ne odustaje. Majka već gubi živce, približava se i vrijeme predviđeno da izađu iz stana, a djevojčica je još u pidžami i negoduje. Sada počinje pregovaranje, majka pokušava da na sve načine pridobije djevojčicu, pa joj kaže ako obuče te helanke i tu majicu može ponijeti svoju barbiku u vrtić ili će ići sa majkom na palačinke poslije, pa na kraju nudi da ponese haljinu pa da tete u vrtiću presvuku djevojčicu. Djevojčica ne pristaje na kompromise, vrišti, plače, baca odjeću, a majka počinje da galami i na silu oblači djevojčicu i uplakanu je iznosi iz stana. Šta uraditi kada se ovakve situacije ponavljaju iz dana u dan?

            Prvi savjet je da se roditelji naoružaju strpljenjem. Nekada je isprano čitati i slušati savjete u kojima se upravo strpljenje pojavljuje kao prvo, ali je čitav čin roditeljstva popločan strpljenjem, od strpljivog čekanja da se beba donese na svijet pa do strpljivog čekanja da se trogodišnja djevojčica obuče. To strpljenje obuhvata dopuštanje određene doze samostalnosti i neovisnosti djetetu, ali uz dozu potencijalnog nereda koji se može lako počistiti. U datom primjeru, majka je mogla djevojčici ponuditi dvije kombinacije koje može obući, pa da djevojčica izabere. Dodatni plus je ako je majka našla neku majicu ili tuniku koju djevojčica nije dugo obukla, pa će djevojčica baš nju izabrati.

            Odrasli vole da koriste mantru: ''Komunikacija je ključ'', sa kojom se svi možemo složiti, a koja je primjenjiva i sa djecom. Sa djecom se također možemo dogovoriti oko toga šta će raditi, obući, gdje će se ići, samo treba izabrati neutralne situacije u kojima dijete već nije preplavljeno drugim podražajima. Dogovor i komunikacija zahtijevaju više strpljenja i organizacije, pa ih ne treba koristiti kao prve strategije. Dovoljno je dati djetetu do znanja kada će se nešto desiti i zašto se nešto dešava baš u tom trenutku (npr. zašto se majka mora baš sada javiti na telefon i prekinuti igru). U primjeru iznad, majka je mogla sa djevojčicom da izabere odjeću za vrtić noć prije i da im to postane ustaljena praksa i ritual. Djevojčica može izabrati šta bi obukla, a majka bi joj pomogla da se taj izbor suzi na prikladnu odjeću.

            Dijete u situacijama burnog ispoljavanja emocija želi da bude saslušano i da se njegove emocije prihvate. Može paradoksalno da zvuči da dijete od tri godine želi da zna da roditelj uvažava zašto je ono tužno ili sretno, ali se to ne treba tako prihvatati. U situacijama gdje dijete na javnom mjestu ispoljava inat i prkos, roditelj se osjeća više neugodno i posramljeno nego što se trudi pomoći djetetu. Ključ je ostati smiren u situaciji kada dijete na kasi u supermarketu ne želi da čeka u redu ili ne želi da preda čokoladicu na skeniranje. U situacijama u kojima dijete ispoljava bijes te nije spremno za razgovor ili dodir, ne treba mu uskraćivati roditeljsko prisustvo, nego biti uz njega i čekati da se ono samo približi roditelju i zagrli ga.

            Dodatni savjet je nagovijestiti djetetu šta će se desiti u neposrednom vremenu, a dijete bi moglo negodovati. Na primjer ako je tata odveo dječaka u igraonicu, povremeno mu može nagovijestiti da za 15, 10 i 5 minuta idu kući, kako djetetu odlazak iz igraonice ne bi izgledao naglo.

            Kroz sve rečeno, najbitnije je imati strpljenja, uvažiti djetetova osjećanja i dogovarati se s njime. Djeca od malih nogu žele da znaju šta se sve dešava oko njih, zašto se baš sad mora ručati, zašto baš sad moramo pospremati igračke, a kao odgovor ne prihvataju poznatu roditeljsku: ''Zato jer sam ja tako rekao''. Uključivanjem djece u svakodnevni život iziskuje dosta vremena i strpljenja, ali se isplati.