HIPERAKTIVNOST KOD DJECE

Hiperaktivnost ili ADHD (skraćeno od engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) je
jedna od najpopularniji dijagnoza poremećaja decenije. Danas se mnoga djeca opisuju kao
hiperaktivna, te im se dodjeljuje ta etiketa bez stručnog provjerava postoje li zaista indikacije za
takav poremećaj. Problem je u tome što se svako nemirno dijete, dijete koje želi da istražuje, da
iskaže svoje emocije označava kao hiperaktivno. Hiperaktivnost ili ADHD kao poremećaj se
odnosi na grupu različitih simptoma od kojih su najčešći smetnja pažnje, nemir i impulzivnost.
Hiperaktivnost nije faza u koju dijete zapada i koju prerasta, nije znak neposluha, nego je to
stvarni, biološki poremećaj.
Hiperaktivnost je jedna od najčešćih dijagnoza koja se može čuti na školskim hodnicima,
te nastavnici često koriste hiperaktivnost kao etiketu za nemirnu djecu. Zašto se hiperaktivnost
najčešće ''dijagnosticira'' u školi? To je iz razloga što se grupa simptoma karakterističnih za
hiperaktivni poremećaj moraju javiti u najmanje tri sredine u kojoj se dijete nalazi (npr., vrtić,
škola, kuća), te da bi se uspostavila prava dijagnoza simptomi smanjenje pažnje, koncentracije,
nemirnosti i impulzivnost se moraju pojaviti u sve tri sredine. Najčešće škola bude treća,
presudna, sredina za uspostavljanje dijagnoze.
ADHD ne nastaje u vakuumu, već u interakciji sa okolinom. Teoretičari su opisali
krajnosti okoline: ona okolina koja je bogata resursima, koja je fokusirana na dijete i koja mu
pruža dovoljno vremena za izvršenje aktivnosti potiče vještine i sposobnosti rješavanja problema
kod djece. S druge strane, okolina koja traži djetetovu reakciju bez dovršenja započete radnje je
za dijete nesigurna, promjenljiva i ima ograničen broj resursa. Upravo u takvoj okolini se nalaze
osnovni simptomi ADHD-a i mijenjaju svoj intenzitet u odnosu na prisustvo opisanih faktora.
Glavni problemi dijagnosticiranja ADHD-a se mogu naći u prebrzom donošenju
dijagnoze na temelju jednokratnog intervju sa roditeljem, bez uvida u djetetovo funkcionisanje u
različitim okruženjima, te izostanku kritičke perspektive jer su određeni simptomi ADHD-a
ustvari normalne karakteristike djetinjstva i adolescencije. U takvim slučajevima se zanemaruje
razgovor s djetetom, jer se smatra da je roditelj relevantan izvor informacija i posmatranje djeteta
radi uvida u njegovo ponašanje.

Sljedeći su problemi osnovnih simptoma hiperaktivnog poremećaja (hiperaktivnost,
manjak pažnje i impulzivnost): dijete često trese rukama i nogama, vrpolji se, često ustaje u
situacijama kada se očekuje da je mirno, pretjerano trči ili skače u neprikladnim situacijama,
teško mu je da se mirno i tiho igra, glasno priča i viče, lako se uzbudi, ima nagle reakcije, teško
održava pažnju u zadacima ili igri, ne posvećuje pažnju detaljima i griješi, često gubi stvari,
teško se koncentriše, ima poteškoća sa završavanjem neke aktivnosti, nepažljivo je, često mu
odlutaju misli, neorganizovano je, lako ga ometaju vanjski podražaji, nema strpljenja da čeka u
redu, brzopleto je, prekida i ometa druge, burno iskazuje emocije, prekida razgovor, ne čeka
upute, ne može pratiti pravila igre.
Ovako nabrojani problemi koji se javljaju kod poremećaja hiperaktivnosti mogu izgledati
kao da ih svako dijete ima. Međutim, treba ispratiti kada se ovakvi problemi javljaju i u kojim
situacijama i okolini. Tri okoline u kojim se dijete nalazi su ključne, ako se simptomi ne
pojavljuju u najmanje tri sredine, ne mogu se okarakterisati kao dijelom hiperaktivnog
poremećaja. Ukoliko postoji sumnja na poremećaj hiperaktivnosti i manjka pažnje, te zaista
postoje problemi koji ometaju svakodnevno funkcionisanje djeteta, potrebno je dijete odvesti na
procjenu koja se obavlja u vidu razgovora sa djetetom i roditeljima, posmatranjem djeteta i par
testova kroz igru, u zavisnosti od uzrasta djeteta.