ODGOJ POD ''STAKLENIM ZVONOM''

                Odgoj pod ''staklenim zvonom'' je izraz kojim se izražava prezaštitnički stav roditelja u odgoju vlastite djece.Roditelji su ti koji imaju iskustvo u životu, kako negativno, tako i pozitivno, imaju mudrost i prošli su dosta toga što ne žele da njihova djeca dožive. Upravo iz tog razloga odgajaju djecu pod staklenim zvonom, ne pripremajući ih za stvarni život i izazove koji ih očekuju. Djeca u svom razvoju prolaze kroz različite faze (fizičke, psihičke, socijalne); jedna od tih faza je i faza autonomije nasuprot sramu i sumnji. U ovoj fazi, koja je karakteristična za drugu i treću godinu života, djeca istražuju okolinu, svjesni su svoje samostalnosti, ali i spoznaju granice i posljedice. U ovoj fazi greška može biti ta da roditelji sve obavljaju za dijete, dodaju mu sve igračke, sputavaju ga u istraživanju okoline zbog straha od povreda te za posljedicu dijete osjeća sram i sumnju u samoga sebe, da nije sposobno i za najjednostavnije stvari. Djeca, također, uče po modelu, a prvi model s kojim se susreću su roditelji, pa se tako roditeljski neutemeljeni strahovi ili anksioznost može prenijeti na dijete jednostavnim iskazivanjem takvog ponašanja pred djetetom. Strah je naučena emocija koja se usvoji nakon nekog negativnog iskustva ili se nauči posmatrajući neposrednu okolinu.

            Prezaštitničkim odgojem djetetu dajemo do znanja da ono ne može da iskazuje svoju samostalnost i, koliko god to grubo zvučalo, da je u neku ruku nesposobno za stvarni život i svakodnevne izazove. Dijete se može osjećati drugačije od vršnjaka samo zbog činjenice što ne može da vozi biciklo bez nadzora roditelja jer će se povrijediti, a ostali vršnjaci to mogu, ili ako ne može ostati napolju duže od sat vremena dnevno i ne igrati se svaki dan sa vršnjacima. Djeca rano nauče da se podijele i vrednuju po tome šta mogu i ne mogu ili kakve igračke imaju.

            Gledano iz ugla roditelja, vrlo slabim argumentima možemo poduprijeti prezaštitnički način odgoja, zbog današnjeg brzog tempa života i svega što nam društvo i svijet svakodnevno servira. Međutim, gledano iz ugla djeteta, stavljanje djeteta pod ''stakleno zvono'' znači nerazvijanje njegove samostalnosti, autonomije, sposobnosti, kreativnosti i spremnosti za život. Djeca u svim vrtićima širom svijeta savladavaju finu motoriku korištenjem makaza, posebnih nožića, samostalno jedu, idu u toalet, pospremaju za sobom, koriste ljepilo i slične materijale, dok kod kuće nemaju priliku da to rade, jer roditelji smatraju da oni još nisu spremni i sposobni za to. Roditelji svakako žele najbolje za svoju djecu, ali da li je baš najbolje štititi dijete od svega i sakriti ga od svijeta?

            Posljedice prezaštitničkog odgoja se najjasnije vide u adolescenciji i pubertetu, kada se dijete počinje mijenjati, tražiti svoje mjesto pod suncem i stvarati svoj identitet. Djeca odrasla pod staklenim zvonom se neće dobro uklapati u društvene grupe, mislit će da njihove potrebe moraju biti prve zadovoljene, neće znati regulisati svoje emocije i biti strpljivi. S druge strane, prezaštitnički odgojena djeca mogu postati buntovnici u adolescenciji sa željom da probaju sve što im se nudi, jer nisu prije imali priliku. Mogu se uklopiti u nasilne društvene grupe, ispoljavati veliku neposlušnost i smatrati da roditelji sve rade protiv njih.

            Neki savjeti kako pustiti djecu da izađu iz okrilja ''staklenog zvona'' su: treba pustiti djecu da padnu, kako u igri, tako i u životu. Kada padnu igrajući se sa vršnjacima i isprljaju se, naučit će da ne treba ponavljati akciju koja se desila prije pada. Pad u životu ih uči da ustanu još jači i pokušaju ponovo. Stručnjaci ističu kako je bolje slomljena ruka, nego slomljen duh djeteta. Kada se djeca igraju, roditelji ne trebaju da budu uključeni, osim ako dijete ne želi da se igra isključivo s njima. Roditelji ne trebaju da usmjeravaju dječju igru, treba da slijede ono kako se dijete igra, kako bi procijenili djetetovu percepciju igre i eventualno je popravili. Veliki uzvičnik se stavlja nakon izjave da ne treba raditi njihovu zadaću umjesto njih! Ako dijete treba pomoć, roditelj je svakako tu da se uključi, vježba sa djetetom i pomogne mu, ali ne da mu servira gotov odgovor na svako pitanje. Posljednji savjet je da treba cijeniti njihove greške. Greške nam pomažu da učimo, rastemo i razvijamo se. Greške ojačaju kako djecu tako i odrasle, tako da ne treba očekivati od djece da sve trebaju raditi savršeno i da im sve uspije od prvog puta. Kako je već spomenuto, djecu treba pripremati za stvarni život, a u stvarnosti rijetko šta uspije od prvog puta.

 

Uredila :

Enida Djedović, bacc. ped-psih.