ODGOJNI STILOVI

Na koji način roditelji odgajaju svoju djecu?

            Svaki roditelj ima svoje zamišljanje kako bi i kako će odgajati svoju djecu, mnogi se prije rođenja djeteta edukuju čitajući razne pedagoške knjige pripremajući se za izazove roditeljstva. Međutim, ne postoji knjiga koja je opisala sve situacije koje se mogu desiti sa djecom i dati sva rješenja za svaki izazov. Svaki dan proveden sa djecom, odgajajući djecu predstavlja izazov za roditelje, kako se ponijeti, kako reagovati, da li ignorisati, uvažiti, dopustiti ili kazniti.

            Razna istraživanja su sprovedena od pojave pedagogije kao nauke vezane za roditeljske stilove odgajanja, te se došlo do zaključka da postoje četiri roditeljska stila zasnovana na dvije dimenzije: roditeljska toplina koja podrazumijeva ljubav, količinu podrške i toplinu te roditeljski nadzor koji podrazumijeva stepen kontrole koji roditelj ima nad djetetom. Četiri roditeljska stila koja proizilaze iz toga su: autoritaran odgoj, autoritativan odgoj, permisivan odgoj i indiferentni (zanemarujući) odgoj. Ovi odgojni stilovi se zasnivaju i na količini zahtjeva koju roditelj postavlja pred dijete.

            Autoritaran odgoj je odgojni stil koji ima malo roditeljske topline, dosta više roditeljskog nadzora, a pred dijete se postavljaju veliki i strogi zahtjevi bez davanja objašnjenja i podrške. Osnovna karakteristika ovog stila je da dijete radi ono što roditelj kaže i zahtijeva jer je ''on tako rekao'', a kada je dijete neposlušno uglavnom iz razloga što ne razumije zašto treba da ispuni taj zahtijev, primjenjuju silu i kaznu. Autoritaran roditelj često koristi silu za sprovođenje svojih zahtijeva uglavnom iz razloga što nije u stanju djetetu objasniti zašto treba biti poslušno. Roditelj koji koristi ovaj stil odgajanja će češće opomenuti dijete za nepoželjno ponašanje nego ohrabriti i nagraditi poželjno, što svakako utiče na dijete. Autoritarni roditeljski stil djetetu ne pruža autonomiju, slobodu odlučivanja, pa čak i za male stvari, jer sve to za njega rade roditelji koji djeluju hladni i distancirani u privrženosti sa djecom.

            Djeca autoritarnih roditelja često odrastu kao anksiozna, nesretna, na frustraciju reaguju silom i agresijom. Dječaci uglavnom ispoljavaju ljutnju i prkos, a djevojčice su ovisne i nađu se zatečene pred zahtjevnim zadatkom.

            Autoritativni stil odgoja je označen kao najuspješniji pristup u odgoju djece. Ovakav stil odgoja djetetu pruža toplinu, ljubav i podršku, racionalan roditeljski nadzor uz realno postavljene zahtjeve pred dijete. Autoritativni roditelji su topli, brižni, reaguju na potrebe djeteta i zadovoljavaju ih, stvaraju emocionalnu toplu okolinu odrastanja i od djeteta očekuju da se razvija u skladu sa svojim dobom i mogućnostima. Za razliku od autoritarnog roditelja, autoritativni roditelj djetetu daje autonomiju, izbor i mogućnost odlučivanja u područjima u kojima je dijete to spremno učiniti. Djeca autoritativnih roditelja rijetko svjedoče kazni i prisili, a često se njihovo poželjno ponašanje pohvaljuje i nagrađuje. Djeca odrasla uz ovakav stil odgoja su sposobna za samokontrolu, upravljanje emocijama, uporni su u zadatku, spremni za saradnju, imaju visoko samopoštovanje.

            Permisivni ili popustljivi stil odgoja je topao i prihvatajući, međutim roditelji nemaju nadzora i kontrole te postavljaju malo ili nimalo zahtjeva pred dijete. Takvi roditelji previše ugađaju djetetu i daju djetetu potpunu autonomiju i u odlučivanju u područjima u kojima dijete nije spremno da odlučuje. Dijete popustljivog roditelja nema postavljenje granice, ide na spavanje kada hoće, jede šta želi, ponaša se kako hoće, a roditelji to smatraju uspješnim u odnosu na druge roditelje. Djeca permisivnih roditelja su neposlušna, impulzivna, buntovna, previše zahtjevna te ne toliko uporna u svojim zadacima.

            Za kraj imamo indiferentni ili zanemarujući stil roditeljstva koji ima jako nizak nivo topline i ljubavi te nizak nivo nadzora i kontrole. Takvi roditelji su često emocionalno udaljeni, depresivni, preplavljeni životnim stresom da nemaju energije i vremena za djecu. Ovaj roditeljski stil se smatra i zlostavljanjem, zato što se dijete zanemaruje u vidu postavljanja zdravih granica, autonomije i ljubavi što može uticati na dalji razvoj djeteta i unazaditi ga.

            Iako ne postoji recept za savršeno roditeljstvo i odgajanje djece, roditelji trebaju težiti da budu autoritativni u suočavanju sa izazovom odgajanja djeteta kao neiskvarenog ljudskog bića u potpunu odraslu osobu.