POSTAVLJANJE ZDRAVIH GRANICA


(Zašto djeci trebaju granice?)



Granice su potrebne kako bi se dijete učilo samokontroli te smanjila vjerovatnoća
pojavljivanja nepoželjnog ponašanja. Granice također uče dijete kako da svoje potrebe zadovolji
na prihvatljiv način. Granice uče dijete kako se u kojim situacijama može i treba ponašati, a
posmatrajući roditeljske reakcije dijete uči kojim ponašanjima može ostvariti svoj cilj. Primjer
zdravih granica bi bio da dijete zna da se kod kuće i napolju ne ponaša isto.
Prije nego se uđe u srž postavljanja granica i pravila, treba navesti neke od karakteristika
djece predškolske dobi (4-6 godina). Dijete predškolske dobi ima potrebu za pažnjom roditelja,
stalno se igra, negoduje oko svojih igračaka, ima jake emocionalne reakcije, istražuje svim
svojim čulima, nevješto je u socijalnim vještinama i traži podršku u istim, stalno je u pokretu,
teži samostalnosti i za stvari za koje ne može samo da uradi, ima potrebu da bude uvaženo i da
odlučuje, radoznalo je za svijet oko sebe, istražuje postavljanjem pitanja, ispituje već postavljene
granice, previše je sigurno u sebe i iskušava svoje sposobnosti preko dopuštenih granica, te više
voli govoriti nego slušati. Dijete u ovom uzrastu je sklono manipulaciji, posebno emocionalnoj
manipulaciji koja mu služi da zadovolji svoje potrebe, dođe do cilja i istraži svijet oko sebe, a
koja je produkt postavljenih slabih granica.
Djetetu je potrebno od početka uspostavljanja navika i ranog učenja davati do znanja šta
ono može i ne može u kojoj situaciji, šta treba da uradi i kako da se ponaša te šta smije, a šta ne
smije. Granice služe da bi dijete spoznalo stvarnu opasnost u svijetu, jer djeca predškolske dobi
uglavnom nemaju osjećaj za opasnost, jer istom nisu naučeni. Postavljanjem granica dijete uči
prepoznati vlastite porive i odakle oni dolaze, prepoznati posljedice ponašanja, samokontrolu,
imenovati emocije i razumjeti njihove uzroke, prepoznati svoje emocije i izraziti ih na prihvatljiv
način, razvijati empatiju i altruizam, te uči o pravednosti i obzirnosti prema drugima.
Ono što je bitno istaknuti kada je u pitanju postavljanje pravila i granica jeste dosljednost.
Dosljednost je termin koji se jako puno koristi kada se daju savjeti za vaspitanje djece upravo
zbog svoje važnosti. Ako dijete ima određena pravila kod kuće koja se tiču određenog ponašanja,
ta pravila moraju da važe za tačno to određeno ponašanje i u svakoj drugoj socijalnoj situaciji u

kojoj se dijete nalazi sa roditeljima (izlazak, supermarket, igraonica, restoran i slično). Tom
dosljednošću djetetu dajemo do znanja da takvo ponašanje ni u jednoj situaciji nije tolerantno,
ukoliko je nepoželjno, što na kraju dovodi do povoljnog ishoda- da dijete usvoji to pravilo
ponašanja i samo ga ispoljava i u situacijama u kojima nema roditelja (u vrtiću, školi i slično).
Ista je stvar i sa granicama i njihovom propusnošću u dječiji svijet razmišljanja, učenja, rasta i
razvoja. Ukoliko određena granica postoji za ponašanje kod kuće, ona mora postojati i za to isto
ponašanje van kuće. Korištenjem principa dosljednosti, uz mnogo strpljenja, djeca će brže
usvojiti pravilne načine ponašanja.
Sada dolazimo do paradoksa koji glasi da su djeci granice potrebne kako bi ih oni
probijali i tako se razvijali. Ovaj paradoks nećemo u potpunosti odobriti niti pobiti, već pokušati
objasniti uz pravilnu argumentaciju. Neke granice roditelji namjerno postavljaju kao slabe, kako
bi dijete samo našlo izlaz, probilo granicu i shvatilo posljedicu, ukoliko posljedica postoji. Neke
granice postoje bez posljedica i postavljaju se da ih djeca probijaju kako bi dobila osjećaj
odgovornosti, samostalnog odlučivanja i ličnog uvažavanja.
Na kraju se treba reći kada je poželjno s djetetom razgovarati o njegovim nepoželjnim
ponašanjima. U situaciji kada dijete ispolji nepoželjno ponašanje, roditelj shvati da je postavljena
granica probijena, dijete ispoljava burnu emocionalnu reakciju povezanu sa reakcijom roditelja
na nepoželjno ponašanje. Tada dijete prestaje slušati, iako se roditelj svim silama trudi da objasni
djetetu zašto je njegovo ponašanje nepoželjno. Umjesto trošenja strpljenja u toj situaciji, roditelj
bi trebao sačekati povoljno vrijeme, kao što bi bilo vrijeme pred spavanje, nakon ručka ili u toku
igre da sa djetetovim igračkama simulira ispoljeno ponašanje. Na taj način dijete može da
sagleda situaciju iz ugla trećeg lica, nauči o kontroli i samokontroli emocija, te šta bi moglo
uraditi drugi put u toj situaciji kao poželjno ponašanje.

ENIDA DJEDOVIĆ, BACC. PED.-PSIH.