SARADNJA RODITELJA I ODGAJATELJA

U današnje vrijeme, kada se govori o saradnji između roditelja i odgajatelja i/ili
nastavnika i škole općenito, predlaže se da se koristi termin partnerstvo, jer partnerstvo označava
prisniju povezanost i obavezuje na veću odgovornost. Pitanje saradnje porodice i odgajatelja se
proteže još od prvih odgojno-obrazovnih ustanova, jer se i tada saradnja porodice i odgajatelja
postavljala kao imperativ. Mnogo puta smo čuli da se kaže kako je dovoljno da roditelji upišu i
odvedu dijete u vrtić ili neku drugu odgojno-obrazovnu ustanovu i da se tu sav njihov posao
završava, međutim često čujemo i drugu stranu priče, a to je da roditelji odgajaju djecu kod kuće,
da to nije posao odgajatelja, nastavnika ili profesora. Zbog toga se tematika saradnje i partnerstva
porodice i odgojno-obrazovne ustanove i danas proteže, jer se navedenim izjavama ostaje u
začaranom krugu prebacivanja odgovornosti.
Nephodno je ostvarivati saradnju između roditelja i odgajatelja zbog toga što dijete
provodi istu količinu vremena, ako ne i veću, sa odgajateljima u vrtiću kao i sa roditeljima.
Koordinacija između obavljenih aktivnosti, naučenih stvari, poželjnog ili nepoželjnog ponašanja
mora postojati kako bi roditelji znali šta da očekuju od svog djeteta kod kuće, a i šta vrtić ili
druga odgojno-obrazovna ustanova pruža. Tu se nadovezujemo na dvije vrste odgoja kroz koje
dijete prolazi. Prva je primarni odgoj, koji se ostvaruje u porodici, a odgaja dijete za svakodnevni
život, uči ga osnovnim ponašanjima i sposobnostima potrebnim da živi. Druga vrsta je
sekundarni odgoj kojeg dijete dobija u odgojno-obrazovnim ustanovama posredstvom
odgajatelja, nastavnika ili profesora, koji ga priprema za svijet rada, odabir zanimanja, snalaženje
u praktičnim situacijama i koji ga uči kako da primjeni teoriju u praksi.
Postoje dva tipa saradnje roditelja i odgajatelja, pasivni i aktivni. Pasivna saradnja se
odnosi na to da roditelj često ne želi da sarađuje, ne učestvuje u aktivnostima planiranim za
roditelje, smatra da nema obaveze da sarađuje sa odgajateljima i zauzima indiferentan stav prema
odgojno-obrazovnoj ustanovi i smatra da je dovoljno što dijete pohađa vrtić i da je tu njegov
posao završen. S druge strane imamo aktivno uključivanje roditelja u odgojno-obrazovni proces
koje započinje djetetovim pohađanjem vrtića. Aktivno uključivanje podrazumijeva
prisustvovanje na roditeljskim sastancima, neformalne susrete s odgajateljima i drugim
roditeljima, volontiranje i dobrovoljno uključivanje i neformalne događaje koji se tiču vrtića ili

odgojno-obrazovne ustanove, pomoć pri realizaciji projekata, poticanje kreativnih i istraživačkih
aktivnosti i slično. Roditelji koji imaju priliku vidjeti dijete u vrtićkom okruženju, kako se ono
ponaša nakon nekog vremena pohađanja vrtića, šta je sve usvojilo, kako sklapa prijateljstva i
druži se, postaju svjesniji svog djeteta, njegovih mogućnosti i sposobnosti i shodno tome na
prikladniji način odgovaraju na dječije potrebe i probleme. Sve to služi i kao povratna
informacija odgajateljima gdje odgajatelji dobiju uvid u to da li dobro rade svoj posao i stiču
nova iskustva sarađujući sa roditeljima. Istraživanja su potvrdila da su djeca čiji su roditelji
aktivno uključeni u život vrtića, provode vrijeme s njima i zanimaju se za vrtićke aktivnosti,
zadovoljnija, sretnija i prilagodljivija u novim situacijama.
Kako bi se svojevrsno partnerstvo između roditelja i odgajatelja ostvarilo, potrebno je da
se ima otvorena komunikacija sa obje strane. Roditelji trebaju biti spremni iznijeti svoja
očekivanja, zahtjeve, nesuglasice i stavove, a odgajatelji trebaju pomoći roditelju pri ostvarivanju
njihovih očekivanja, ispunjavanja zahtijeva i biti otvoreni da prenesu sve informacije koje se tiču
njihove djece. U svakom odnosu je komunikacija ključ, pa tako i u ostvarenju partnerstva između
roditelja i odgajatelja, pogotovo zbog prirode vrtića i dobi djece koja pohađaju vrtić, jer su te
godine posebno pogodne za kritične momente razvoja, gdje se i roditelji i odgajatelji trebaju naći
na zlatnoj sredini kako bi razvoj njihove djece tekao u što boljem pravcu.