UTICAJ MEDIJA NA RAZVOJ DJECE

 

            Kada iskoristimo riječ medij, u 21. stoljeću mislimo na svako sredstvo koje nam prenosi informacije i služi za komunikaciju, tj. mobilni telefon, računar/laptop, televizor, tablet i to sa internet pristupom. Djeca su već samim svojim rođenjem izložena medijima i njihovim uticajem, a ta izloženost postaje veća od oko šestog mjeseca, u prosjeku, kada se dijete počinje zanimati za različite boje, oblike, zvukove i likove. Neka djeca već u prvim mjesecima svog života otkriju svoj omiljeni crtić i vjerno ga gledaju. Izloženost medijima od ranog uzrasta je mač sa dvije oštrice, koliko ima pozitivnog uticaja, toliko ima i negativnog.

            Raspravimo o pozitivnim uticaju medija na razvoj djece: djeca od rane dobi postaju informatički pismena učeći se da koriste mobilni telefon ili tablet i sami biraju šta će gledati, lakše uče i usvajaju riječi, značenja riječi, uče razlikovati boje, prepoznavati i imenovati emocije, uče se različitim aspektima socijalizacije, uče još jedan jezik uporedo sa maternjim te upoznaju svijet oko sebe. Uticaj medija nije zaobišao nijednu generaciju, samo se količina uticaja i vrsta medija mijenjala. Danas se djeca rađaju u informatički pismenim porodicama gdje svi posjeduju pametne telefone i to ne iz luksuza već iz potrebe da se ide u korak s vremenom i modernizacije života. Generacije roditelja te djece i generacije između njih su doživjele prve mobilne telefone ikad, modeme, rutere, uvođenje interneta, osjetile sreću kada se prešlo sa ograničenog na neograničeno korištenje interneta i pratile razvoja svega toga u stopu. Ali, opet su/smo imali omiljene crtiće, omiljene filmove, razvijali informatičku pismenost, koristili se računarima, učili nove jezike, boje, oblike i upoznavali sve oko nas. Pa kakvu to onda razliku pravi od razvoja današnje djece ovisne o medijima?

            Razlika se ujedno tumači i kao svi negativni uticaji medija na razvoj djece. Najočitiji primjer je stimulacija ili podražaj kojeg crtani ili dječja pjesmica puštena na ekranu poput onoga na mobilnom telefonu pruža djetetu. Dijete od godinu dana aktivno istražuje svijet oko sebe, uči da hoda, koristi se ručicama, izgovara prve riječi i aktivno se igra sa igračkama. Ako djetetu tog uzrasta damo mobilni telefon na kojem je pušten neki crtić ili video, sve boje, pokreti, likovi i animacije koje dijete vidi u trideset sekundi u njegovom mozgu stvaraju pometnju. Crtići dizajnirani za bebe i djecu do dvije godine su posebno napravljeni i animirani tako da njihovo gledanje stvara ovisnost pružanjem ogromne količine podražaja u kratkom vremenskom roku, što kao rezultat imamo poznatu pojavu- djeca ne trepću dok to gledaju. Dijete koje uči da izgovara prve riječi može umjesto da progovori na svom maternjem jeziku, da progovori na jeziku na kojem gleda crtiće, što je najčešće engleski jezik. To ne bi predstavljalo problem, da se to s djetetom odmah ispravlja i uporedo sa riječima na engleskom jeziku uče iste riječi na maternjem jeziku. Također, djeca uče po modelu, pa tako mogu ispoljavati ponašanja koja su vidjela na videu ili crtiću, što često mogu biti nepoželjna ponašanja. Zatim, djeca od najranije dobi se uči manipulaciji. Imamo dosta slučajeva gdje dijete neće sjesti za sto za vrijeme obroka ili neće da jede bez dodatne stimulacije- crtića. Tako se roditelji od malena ucjenjuju s djecom, uslovljavajući njihove obroke gledanjem u mobilne telefone, a sve u cilju najbolje namjere- da dijete ne ostane gladno.

            Sve ovo ovako napisano može, a i ne mora predstavljati problem za razvoj djeteta. Ključ je u kontroli. Kontrola ne mora da znati da se svi elektronski uređaji i mediji izbace iz kuće u koju je došla beba, kako bi se svi negativni uticaji izbjegli, nego znači veća kontrola nad vremenom provedenim koristeći mediji i situacijama u kojima je mediji poželjan. Zavaravanje djeteta crtićima ili videima namjenjenim za najmlađe za vrijeme obroka svakako nije preporučljivo iz prostog razloga pretjerane stimulacije i početaka uvođenja rutine obroka. Umjesto da djetetu asocijacija za obrok bude crtić, neka to bude hranilica, omiljeni tanjir ili kašika.

            Krajnosti u svemu postoje, a svjesni smo da ništa nećemo učiniti ni izolacijom djeteta od uticaja svih medija jer je to nemoguće. Ukoliko se želi postići određena rutina s djetetom, kao što su periodi hranjenja, spavanja, igranja i istraživanja, neka mediji (internet, tablet, mobilni telefon i televizor i sve što oni nude) služe kao nagrada za usvojeno ponašanje, ispoljavanje poželjnog ponašanja, dobro obavljen posao, a ne uslov da se to isto ponašanje pojavi, ispolji, obavi.