UTICAJ REDOSLIJEDA ROĐENJA NA RAZVOJ DJETETA

            Na prvu može zvučati čudno zašto se kao jedan od mnogobrojnih faktora koji utiču na razvoj djeteta uzima i redoslijed rođenja djeteta u porodici. Svi koji imaju brata ili sestru, starijeg ili mlađeg, mogu potvrditi kako su bili tretirani drugačije, odrasli pod drugačijim pravilima, imali različita prava u porodici, pa je došlo na red da se to naučno istraži, dokaže i potvrdi.

            Psiholog Alfred Adler, rođeni austrijanac, je smatrao da je upravo redoslijed rođenja djeteta u porodici jedan od ključnih faktora za razvoj djeteta. Kako za redoslijed rođenja ne postoje geni, dijete se biološki rađa prvo, drugo ili treće u porodici, Adler je objašnjavajući redoslijed rođenja kao faktor razvoja objasnio i uticaj okoline na razvoj pojedinca, što se uzima za vječno pitanje psihologije.

            Prvorođeno dijete svojom titulom prvenca dobiva punu pažnju od roditelja i ostale rodbine, ne mora se boriti za resurse, roditelji jedino u njega ulažu i njemu sve ostaje, ako ostane jedinac u porodici. Činjenica da je sva pažnja roditelja usmjerena na prvo dijete, osigurava adekvatan poticaj za pravilan razvoj djeteta u prvim godinama života, međutim isto to stvara i pritisak u pogledu odgovornosti kako dijete odrasta. Prvorođeno i najstarije dijete obično mora ispuniti neke roditeljske ciljeve, dosegnuti do nivoa za koje možda nije spremno, a koji su mu nametnuti. Adler je objasnio kako prvođena djeca imaju veći rizik razvijanja problematičnih ponašanja koji se povećava rođenjem drugog djeteta u porodici. U psihologiji se bilo kakva promjena naziva traumom, pa se i ovdje primjenjuje izraz 'traume izazvane rođenjem drugog djeteta', gdje prvorođeno dijete shvata kako se do tada nepodijeljena roditeljska pažnja dijeli na pola. Prvorođeni sada sve dijele sa drugim djetetom, ali imaju i više odgovornosti kao najstarije dijete u porodici. Od njih se očekuje da pomažu oko drugog djeteta, da razumiju zašto roditelji više pažnje posvećuju drugom djetetu i da to sve mirno podnesu. Sve u svemu, osobine prvorođenog djeteta se mogu sažeti ovako: prvorođeni su inteligentniji, preuzimaju ulogu vođe, brže sazrijevaju, emocionalno su napetiji, skloni su dominaciji i imaju više samopouzdanja.

            Drugorođena djeca su samim svojim rođenjem svjesna da sve što im roditelji pružaju dijele sa starijim bratom ili sestrom i zbog toga zauzimaju takmičarski stav. Drugorođeno dijete nastoji prvo da dosegne prvorođeno dijete u uspjesima, ostvarenim ciljevima, a zatimi da ga prestigne, pa makar i za korak, misleći da će tako pridobiti roditeljsku pažnju i ljubav. To je ključno i u objašnjenju zašto se drugorođeno dijete toliko razlikuje od prvorođenog u stavovima, razmišljanju, sastavu društva sa kojim se druži i slično. Drugorođeno dijete želi da bude drugačije od prvorođenog, po svaku cijenu, da se ne bi moralo čitav život takmičiti i da bi svojom jedinstvenošću zaslužilo svu roditeljsku pažnju i ljubav. Drugorođeno dijete više prkosi pravilima, češće riskira u životu, samostalnije je i često se ponaša starije nego što zapravo jeste.

            Za najmlađe dijete u porodici je glavno obilježje da je ono maza, razmaženo, i zauvijek najmanje. Nekako se od najmlađeg djeteta ništa ne očekuje, upravo zbog toga jer je ono najmlađe i jer ima starije i najstarije dijete u porodici da obavlja sve za njega. Najmlađe dijete ima i uzore na koje se može ugledati, kako se treba ili ne treba ponašati. Najmlađe dijete svoj razvoj prilagođava samo sebi i ponekad se čini da se samo razvija i samo raste, bez obzira na količinu ljubavi i pažnje koju dobiva od roditelja (iako znamo da je to ista količina koju dobivaju i starija djeca u porodici). Najmlađe dijete može imati više pažnje od ostalih članova uže i šire porodice i da bude kao zanimacija ostalima, jer je najmlađe. Najmlađe dijete u porodici postaje samostalnije i snalažljivije od prvorođenog djeteta, jer je uvijek zadnje u redu za ostvarenje nekog prava, a ne ne osjeća potrebu da zauzima takmičarski stav kao drugorođeno dijete. Stalno traži nove načine da ga se uvaži u porodici, što ga dovodi u prednost kasnije u životu. Odrasta u svojevrsnom emocionalno sigurnom obruču, pa nema problema ni sa ispoljavanjem istih.

            Bez obzira na redoslijed rođenja djeteta, roditelji se svim silama trude da svakom djetetu u porodici pruže istu količinu pažnje i ljubavi, iako se nekad, zbog bioloških potreba djece, iz perspektive djece i ne čini tako. Kao što u psihologiji postoje vječna pitanja, poput pitanja uticaja gena i okoline na razvoj djeteta, tako se i roditelj zauvijek pita pruža li dovoljno pažnje svoj djeci u porodici. Bez obzira na to što roditelji bezuslovno vole svu svoju djecu, evolucijski i biološki su predodređene osobine koje se razvijaju kod prvorođene, drugorođene i najmlađe djece, a ono što se može učiniti je da se i to bezuslovno prihvati i da se smanje pritisci indirektno postavljeni djeci.